Zbogom draga

16:44 01. 07. 2021. Miša Pejić | Suosnivač i direktor VIN Produkcije

Moje ime je Miodrag Miša Pejić, član* sam NUNS-a od osnivanja, broj članske karte 0182.

Prvo dve korekcije: Gordana Suša nije umrla u 75. godini. Verujem da većini novinara matematika nije bila omiljeni predmet u školi, ali Gordana je napunila 75 početkom februara, a pošto je par dana pre toga poslednji put javno ponovila „Činjenice su svetinja...“ otud i ova ispravka puno puta kopy-paste ponovljene greške: dakle Gordana je umrla u 76. godini života.

Drugo, Gordana Suša nije baš volela da je zovu "Goca Suša“. U njenoj glavi "Goca“ se rimovalo sa rečju koja joj se nije sviđala, pa bi to diskretno stavila do znanja onome ko bi joj se tako obratio, ali samo po jednom. Na one koji to ne bi čuli nije se nikad ljutila, ali eto, koga zanima .. da zna.

Ja sam je zvao Gordana, Gorda, Gordančica, Goksi... Za trenutke kada bi bila "Šilja u suknji“ nisam imao ime. Ipak, najviše vremena od polovine osamdesetih smo se međusobno zvali tajnim imenom, koje vam, pošto mu je takva priroda, ne mogu otkriti. Najbliži prijatelji iz tog doba, i deca, se možda sećaju, pa neka tako i ostane.

Jednog dana u septembru 1992. je došla s posla iz Borbe i s vrata mi se obratila: "Mišo!....“

Bilo je to četiri meseca posle gašenja Yutela, tri meseca posle fantastičnog Crnog flora, (ali i našeg povlačenja posle toga iz mirovnog aktivizma beogradske čaršije) i tek neki dan posle teške i uspešne borbe da pomogne da se kolega iz Večernjih Novosti izvuče iz opkoljenog Sarajeva.

"Mišo, moramo da napravimo televiziju!...“

Onda je pričala kako je Srba Branković, radeći za Galup, izašao sa rezultatima nekog istraživanja... Sad, šta je posle bilo i koji su tačni rezultati ne znam, ali "naši“ nisu pobedili: Otprilike, na pitanje "Ko drži u opsadi i bombarduje Sarajevo?“ više od 80 odsto gledalaca RTS-a odgovorilo je "Muslimani i Alija Izetbegović“, oko 60 odsto takvih odgovora stiglo je od gledalaca TV Politika, a oko 50 odsto od gledalaca NTV Studio B.

Gordanin televizijski nerv, prisilno uspavan u dnevnim novinama posle propasti Yutela, nije izdržao:

"Moramo da demantujemo te laži,“ rekla je ozbiljno.

I tako smo se našli u novom poduhvatu, ona, institucija TV novinarstva i u bivšoj Velikoj zemlji, i ja, svojom voljom nikad imenovani glavni realizator Yutela, koji jeste dve godine pre toga, a posle šest meseci opstrukcije režima u Beogradu, za šest dana po dolasku u Sarajevo iz prazne sobe postavio i realizovao prvi Yutel, i još preko 400 od ukupno oko 520 emitovanih, uključujući i pretposlednji, a nije potpisao ni jednu emisiju...

Za napraviti televiziju tih dana, kad je plata bila 10-20 maraka, a penzija 3 do 5 (zavisilo je od doba dana konverzije) bilo je potrebno par miliona tih maraka, i beskonačno vremena. Ljude sa znanjem za to smo možda i znali, čiste ljude sa tolikim parama ne, ali nepremostiva prepreka je bila "Dozvola za emitovanje TV programa“. Taj put režim Slobodana Miloševića čvrsto je bio zatvorio i odsekao. Ali to nije mogao, niti smeo, biti razlog za predaju.

Sa, za par dinara kupljenim Službenim glasnikom sa važećim Zakonom o informisanju, našao sam se slučajno na Kalemegdanskoj terasi. Glasnik je imao, čini mi se, samo dva lista, tek četiri strane. I tu, na vrlo određenom mestu na zidinama, pored kamena u spomen borbi Janošu Hunjadiju, odnosno Sibinjanin Janku, u odbrani Beograda od Turaka u XV veku, pored turbeta Damad Ali Paše, koji je u XIX veku ipak tu sahranjen, i pored Pobednika iz XX veka, simbola Beograda kojeg su šešeljevci hteli da izmeste tih dana zbog Hrvata Meštrovića, na toj raskrsnici vremena i prostora, ušću Save koja teče od Slovenije, i Dunava od ispod Švarcvalda .. desilo se: video sam časopis koji će biti upisan u Registar javnih glasila, a umesto na papiru biće, u skladu sa zakonom, "štampan“ na kaseti! U sledećih desetak dana dolaska na isto mesto vizija je postala kompletna: ime, logo sa ćiriličnim "I“ i latiničnim "N“ identičnim u ogledalu, montažna jedinica, kao "štamparija“, sa svakom pojedinačnom mašinom, i svakim kablom koji ih spaja, iz SONY kataloga kojeg sam doneo sa sajma TV opreme u Brajtonu za Yutel, provereni ljudi iz produkcija koje sam godinama pre upoznavao i koji bi mogli tu raditi, željeni termin emitovanja na NTV Studio B, i, na kraju, poslednjeg dana, i čitavo nebo iznad Ratnog ostrva bilo je jedan oblak: znak VIN-a kojeg sam kasnije samo preneo na papir, pa na ekran, sa pticom sputanog krila, kao kod jednog anđela iz Mileševe koji je tih meseci često viđan. Kod mene se spustio na špic između I i N.

Stavili smo projekat na papir. Bio je savršen i samoodrživ. U zahtevu za upis stajalo je:

Ime: Video Nedeljnik

Jezik: Srpski

Tiraž: 100 (sto) primeraka

Osnivač: MPTV, (firma "sa pečatom“ koju sam za dvadesetak maraka osnovao godinu pre, za "ne daj bože“, na talasu reformi Ante Markovića).

Ime glavnog urednika smo, dogovorno, prikrili. Prijavili smo jednog Srđana.

Odgovor je stigao posle samo par dana, sa potpisom Milivoja Pavlovića, ministra za informisanje. Video Nedeljnik je u Registar javnih glasila upisan 14. oktobra 1992. i postao legalan. Nismo morali da idemo "u šumu“ kao njeni Radojka i Šilja, mada, poznavajući Gordanu, da su deca bila zbrinuta i bezbedna, ni to ne bi bilo isključeno. I ja bih je pratio.

Ipak, do pilot emisije, a potom i redovne nedeljne produkcije proteklo je punih 13 meseci. Nisu više bili potrebni milioni maraka, već svota na nivou jednog boljeg automobila, ali i to je bilo teško naći. Jednog dana stigao je paket iz Londona, amaterska hendikem plastična Hi-8 kamera i dvadeset kaseta, VIN-ova prva imovina. Poklon od Vaneta Ivanovića.

Kada je projekat stigao u ruke Sonje Liht, na njenom licu videli smo uzbuđenje, šok i nevericu - zar je tako jednostavno? Fond je obećao brzu realizaciju, ali je jedan kolega, kao član nekog od odbora Fonda rekao: "Imamo i mi kameru, hoćemo i mi da radimo TV produkciju...“

Projekat su prepravili, oduzeli nam montažu i samoodrživost, a dali termine u "zajedničkoj“ montaži. Pristali smo, zbog "višeg cilja“ i želje da što pre radimo svoj posao. Posle šest meseci VIN je napravio 30 emisija, a oni jedan dobar film, "Vidimo se u čitulji“.

Pilot emisija emitovana je 13. novembra 1993. u 22.30 na Studiju B. Od tog trena vrata VIN-a su bila otvorena za sve kolege koje su imale šta da kažu. Gordana ih je dočekivala sa osmehom i rečima ohrabrenja. Bilo da su kolege, iskusna TV lica kao što su Milica Lučić, Nadežda Gaće, Isidora Sekulić, Branka Mihajlović, Mihajlo Kovač, bilo da su majstori zanata kao Goran Marković .. pratili smo njihove zamisli. Za kolege iz štampe imali smo drugi recept: Gordana bi ih učila kako da šlajfne i kartice pretvore u minute i sekunde, da ubace inserte sagovornika, a "moja“ ekipa iz produkcije kako da izađu na teren koji se slaže sa njihovom pričom, kako da stoje pred kamerom sami, a kako sa sagovornikom, kako da u montaži postignu najboji rezultat za najkraće vreme. Tu su bili Velja Ilić, Filip Švarm, Stojan Cerović, Ejub Štitkovac, Uroš Komlenović, Dragan Bisenič, Slobodan Inić, Radivoj Cvetićanin i mnogi, mnogi drugi.. Neki bi se vrlo brzo osamostalili i postajali majstori profesije i nova TV lica, do današnjih dana.

Svi su bili dobrodošli i sigurni u zagrljaju VIN-a, a taj zagrljaj je bio čvrst, jer je bio sa dve ruke i snažan kao vera boraca u teškom trenutku, a u časnoj misiji za bolje.

Jednom sam, vrlo brzo po početku emitovanja, noseći kasetu u Studio B video mapu njihovih predajnika. Kada su mi rekli da njihov signal "dopire do reona Kosmaja“ desio se drugi "klik“ u našem radu i ubrzo je jedan studio kod beogradskog Sajma sa 40 VHS rekordera, koji su umnožavali domaće filmove i narodnjake za dijasporu, ubacio i termin za umnožavanje Video Nedeljnika. Mreža se polako širila, prvo Mišula i TV Galaksija iz Čačka, pa K-9 iz Kragujevca, pa TV 5 iz Niša, pa sve dalje i dalje su petkom, po sklapanju emisije, autobusi raznosili naše TV emisije širom Srbije. Niko nikad, navodno, nije imao para da plati taj program, sve smo preuzeli na sebe, uključujući i čast vozačima "za pivo“. Neki ipak nisu bili iskreni, sad su medijski moguli u svojim gradovima i okruzima, i emituju drugačiji program.

Utabanom stazom, od osnivanja do distribucije, krenuli su i drugi elektronski mediji. Nismo branili "patent“, radovali smo se svačijem početku, dosta njih i zabeležili.

Ipak, u periodu od novembra 93, do početka 98. bilo smo prva i jedina TV produkcija sa informativno-političkim sadržajem u Srbiji.

Nije bilo lako ni bezbedno. "Čime se vi bavite kad vam je policija uzela broj?“, pitao me je službenik PTT u praznom privatnom stanu u koji smo se tek uselili, a ja prijavio kvar na telefonskoj liniji. "Nadzor i kontrola“, bile su mere kojih smo bili svesni, naročito pri prelasku granica. Svakom putniku na granici policajac bi posle malo listanja pasoša stavio pečat, a kada bismo mi došli na red, obavezno bi ustao i odneo pasoše iza nekih vrata, zadržavao se po nekoliko minuta, pa se vraćao izmenjenog izraza lica, stavljao pečate i vraćao nam pasoše bez reči.

VIN je zabranjen i skinut sa programa Studija B prvi put početkom februara 1996. Gordanu su upozorili da će emisija biti skinuta ako pustimo prilog kako Dragiša Kovačević izbacuje sa stola ispred voditeljke vesti koje mu nisu po volji. Naravno, dileme nije bilo, ni kompromisa - Gordana je prilog pustila, i VIN je bio zabranjen. Nije nas bilo (opet) 13t meseci. Niko od kolega se nije baš potresao, ni Fond, bili smo prepušteni sami sebi.

Vratili smo se filmom "Pištaljka jača od pendreka“ o protestu i šetnjama 96-97, koji smo, kad je protest krenuo, snimali svakog od 88 dana, plaćajući rad kolega ličnom ušteđevinom.

Kad je u martu 97. VIN vraćen na program, Studio B više nije bio isti. Dana i Kojadin su objašnjavali da to nije više NTV več RTV Studio B, pa su nas ponovo skidali, ali je mreža po Srbiji narasla. Nemam dokaza, ali verujem da je dobar deo ljudi koji su 5. oktobra 2000. u tri kolone došli u Beograd da se izbore za svoj glas, delom bio inspirisan i emisijama VIN Produkcije koja se tada emitovala u više od 40 gradova. A nas petoro iz VIN-a, sa Gordanom na čelu, i sa mnom na začelju, te je večeri posle osam ušlo u RTS da u studiju sa počupanim kablovima pomognemo početak novog, slobodnog RTS-a. Ostali smo celu noć, na nišanu i pod opsadom, ali je sutradan jedna diktatura bila i zvanično okončana.

Gordana je u VIN-u mogla sve, pa i da ode iz njega. Učinila je to dva puta.

Prvi put, u dogovoru sa mnom, bila je v.d. glavnog urednika u danima posle 5. oktobra. Nije to potrajalo dugo. Kao što je Koštunica već u noći novog početka RTS-a došao sa svojim voditeljem, tako su i posle radile neke političke "kuhinje“ za rukovodeća mesta Javnog servisa. Crkvenjakov je pričao da o tome više zna. Gordana, koju je i "Služba“ označila kao nepotkupljivu, bila je nesigurna karta za obe strane. Kakva greška i šteta po javni interes!

Na nesreću, bila je u v.d. statusu dovoljno dugo da VIN, zbog konflikta interesa, nije mogao da konkuriše na prvom konkursu za nezavisne produkcije na Javnom servisu. Tešili smo se da će biti prilike sledeće godine, ali konkursa nije bilo i nova prilika se nama nije ukazala nikad. Prešli su preko nas kao preko mosta i ostavili iza sebe. Stigla demokratija.

Drugi put, Gordana je 2004. izabrana zvanično za glavnog urednika Informativnog programa i prihvatila je. Nisu nju prevarila svetla RTS-a. Nije baš ni poverovala Tijaniću da će moći da radi svoj posao kako želi, bez pritisaka. Verujem da se ipak nadala da će snagu nečega što je osećala intimno svojom matičnom kućom moći da iskoristi u javnom interesu, koristeći svoje ime i bogato znanje i iskustvo. Toj ljubavi prema kući u kojoj je radila od studentskih dana nisam mogao da se suprotstavim. Prvi i jedini put u životu bio sam ljubomoran.

Videli smo, nažalost, koliko je trajala i kako se završila i ta priča.

Večeras, na N1 možete videti jedan od naših magazina s početka 1995. Slučaj je hteo da se u istoj emisiji nađu zatvaranje jedne institucije, lista Borba, otvaranje druge - Centra za kulturnu dekontaminaciju, lid koji od slike izbušene puščanim mecima koji su bili naša stvarnost dolazi do grobljanskog mira bez ljudi, i dve priče o običnim, malim ljudima, žrtvama ratom izazvanih promena. Jedna priča je iz "proeuropske“ Slovenije, a druga iz "pravoverne“ Srbije. U ovoj potonjoj vidi se Gordana na delu: kad policajac ulazi i prvo što kaže joj: "Gasi kameru!“. Ona kao mungos skače i suprotstavlja se svakoj sili i nepravdi: „Ne gasi .. nemate prava! UPALI KAMERU!!“ Možete čuti i glas iza njenih leđa koji smiruje i počinje rečenicu sa "Vi radite javni posao..“ i njen koji tu rečenicu završava: .. "i mi javni“.

To je naša zajednička rečenica, to je način na koji smo radili zajedno. Front i leđa.

Spoj misli i energije, ideje i realizacije, ljubavi i znanja, kao Jin i Jang u krugu, neponovljiv ni pre ni posle, ni u njenom, niti u mom životu.

Sticajem okolnosti proveo sam uz Gordanu sedam poslednjih dana njenog života. Imao sam nesreću da gledam kako odlazi, i sreću da s njom pričam do njenog pretposlednjeg trenutka. Poslednji je podelila sa svojom ćerom. Pričali smo o raznim stvarima, ali malo o prošlosti, jer to Gordana nikad nije volela, a onda smo se pozdravili, pa to neću činiti ovde, na komemoraciji.

Ovde želim da kažem da će ova jedna ruka VIN-a što je preostala, učiniti sve da naš zajednički rad, i rad i imena svih ljudi VIN-a, postane zajedničko dobro, što smo oduvek želeli. Ceniću svaku pomoć i savet.

Zbogom Draga.                                               U Beogradu, (Dorćol plac), 29.juna 2021.

Moje ime je Miša ... Miša VIN,

(Suosnivač i direktor VIN Produkcije)

Share: