Govorili su Bojana Malović iz Akcije za ljudska prava iz Crne Gore, novinar BIRN-a iz BiH Haris Rovčanin, advokatica Fonda za humanitarno pravo iz Srbije Marina Kljaić i Vesna Teršelič iz Centra za suočavanje sa prošlošću iz Zagreba - Dokumenta. 

Bojana Malović: Ukoliko pogledate samo presude koje su donijete nakon sticanja nezavisnosti, ono što možete videti jeste da su ti postupci svi vođeni praktično da bi se odbranila ta politička teza da Crna Gora nije učestvovala u ratu, posebno kada govorimo o ratu u Bosni i Hercegovini, ali negde i da bi se zaštitio politički vrh koji je tada bio aktivan i koji je bio aktivan zapravo do unazad četiri godine, odnosno do avgusta 2020. Ono što je veoma bitno jeste da su svi ti ljudi oslobađani na osnovu stavova suda koji je bio, prema rečima međunarodnih eksperata koji su analizirali procesiranje ratnih zločina u Crnoj Gori, potpuno pogrešan i bez presedana.

Mislim da je negde najbolji primer za to zapravo presuda u slučaju deportacije bosansko-hercegovačkih izbeglica gde du pripadnici MUP-a Crne Gore hapsili izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i praktično ih predali pod nož Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. I samo 16 osoba je preživelo to izručenje, njih 66 je smrtno stradalo i ono što je sud u Crnoj Gori zapravo učinio jeste, iako je utvrdio da se to jeste dogodilo, oni su zaključili da naša policija ne može da odgovara za ratni zločin iz prostog razloga što Crna Gora nije bila strana u sukobu. Odnosno, nije delovala i nije pomagala strani u sukobu, što je potpuni nonsens. Ovaj zločin je izvršen u vezi sa oružanim sukobom koji je postojao, ali i od presuda pred Haškim tribunalom je postala notorna činjenica da Crna Gora jeste pomagala vojsku bosanskih Srba, posebno u tim prvim godinama kada se dogodila deportacija, odnosno ta '92. i '93.

Haris Rovčanin: Kada je formiran Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine značajan dio predmeta iz Haga je ustupljen nekih dvehiljaditih godina, poput predmeta za prijedorske logore, sistematska silovanja u Foči, zločin u Ahmićima. Kako su godine prolazile, povećavao se broj predmeta, ali onda dolazi do određene stagnacije. Dolazi do jednog zatvaranja i moram pomenuti i izvještaj sutkinje Džoane Korner koja je u više navrata upućivala kritike, pre svega Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, ali i pravosuđu uopšte. Dolazi do cepkanja predmeta, optuživale su se nedostupne osobe. Bilo je i haških osuđenika, naravno, koji su posle osuđeni u sudu Bosne i Hercegovine. 

U predmetu Štrpci je zaista bilo osoba koje su i '92. godine osuđeni za ostale zločine koji su počinjeni na području Višegrada. I onda je pre nekoliko godina Tužilaštvo optužilo Milana Lukića baš za zločin u Štrpcima. Koja je logika optužiti čoveka koji izdržava doživotnu  kaznu zatvora, ne znam u kojoj je trenutno evropskoj državi i, prema našim informacijama, on konstantno i odbija da primi optužnicu Tužilaštva BiH za ratne zločine. I to ono što je sutkinja Džoana Korner govorila da se zaista troše resursi umjesto da se fokusira na neki konkretniji predmet. Veliki broj tužilaca tokom godine nije ni podizao optužnice. 

Marina Kljajić: U drugoj dekadi imamo 62 optužnice. Jeste da je to veći broj optužnica, ali moramo pogledati kakve su. To su optužnice od kojih je samo 19 samostalnih, 49 optužnice su ustup iz Bosne i Hercegovine. To znači dobijen gotov proizvod. Za 20 godina - 107 optužnica, ako gledamo neki prosek, to je samo pet optužnica godišnje. Ali, ono što je obeležilo ove dekade jeste veliki broj ukinutih prvostepenih presuda, posebno u složenijim predmetima. Imamo predmete koji jako dugo traju. Ovčara nam je trajala 14 godina.

Kritika koju Fond stalno upućuje Tužilaštvu je veliki broj ljudi i veliki materijalni resursi. Njihov broj zamenika se vremenom povećavao. Rezultat rada svakog tužilaštva treba da bude dovoljno kvalitetna optužnica da dovede do osuđujuće presude. A mi imamo jako veliki broj oslobađenih lica i optužnice drugog tužilaštva na čemu naše tužilaštvo preživljava, koje usput ima i jako velika materijalna sredstva. Recimo, prošle godine su imali 12 ljudi i budžet od 220 miliona dinara i samo dve samostalne optužnice. 

U drugoj dekadi trećini od optuženih su izrečene kazne ispod zakonskog minimuma. Ako je u pitanju toliko strašno krivično delo kao ratni zločin, da biste kaznu umanjili ispod zakonskog minimuma možete samo ako postoje izuzetno olakšavajuće okolnosti. Obično  su najobičnijim olakšavajućim okolnostima kao što su protok vremena, porodične prilike, recimo da je otac troje punoletne dece, davali značaj osobito olakšavajućih okolnosti. I onda imamo ratne zločince koji su osuđeni na godinu, godinu i po dana zatvora. 

Vesna Teršelič: U vremena kad se Hrvatska tek trebala priključiti Europskoj uniji, u prosjeku je bilo između 30 i 35 suđenja za ratne zločine, danas ih imamo između 50, 60 pa čak 65. Bilo je u 2003. 64 suđenja, od toga 42 u odsutnosti. Dakle, u Hrvatskoj 66 posto suđenja biva u odsutnosti. Dijelim ovdje izrečena mišljenja da nam suđenja u odsutnosti ne trebaju. Kada su suđenja bila u prisutnosti u vrijeme pred evropske integracije, bilo ih je oko 30. Bilo ih je manje, ali mislim da su puno više značila jer su ta suđenja i praćena u medijima i imala su veliki utjecaj na javnost.

Skrenula bih pozornost i na neke posebne grupe zločina gdje nema napretka, primjerice za zločine nad srpskim civilima u Vukovaru nema optužnice. Nema nijedne optužnice za zločine počinjene u vrijeme i nakon redarstvene operacije Bljesak. Vrlo je malo okončanih postupaka, točnije tri za Oluju. Ono što se sad pitamo je da su zapravo svojevremeno Državno odvjetništvo i glavni državni odvjetnik dali naputak da se svi zločini, pa i ubojstva iz perioda oko vojnih akcija trebaju tretirati kao ratni zločin dok se ne istraži detaljno jesu li ubojstvo ili ratni zločin. Čini se da to više nije slučaj u svim županijskim državnim odvjetništvima, da je primjerice zločin u Varivodama iz septembra 1995. ratni zločin, a  zločini koji su činjeni u okolnim mjestima u isto vrijeme su ubojstva. Dakle, ima takvih paradoksa.

Haris Rovčanin: Veliki broj osuđenih osoba ili optuženih koristi institut dvojnog državljanstva i pređe granicu. Pre nekoliko godina smo imali bjekstvo jednog od optuženih za zločine u Sanskom Mostu koji je bukvalno usred završnih reči iskoristio blagodat dvojnog državljanstva i nestao. Nikada iz Ministarstva pravde Srbije nisu odgovorili kada je on dobio državljanstvo i šta se dešava sada sa tim predmetom. (kraj) dep/dj