Brigu o njima preuzimaju srodnici, hraniteljske porodice ili završavaju u ustanovama socijalne zaštite.

"Da li će o toj deci brinuti srodnici ili će biti stavljena u hraniteljstvo kod potpuno nepoznatih osoba može da odluči činjenica koliko im država pomaže da izdržavaju svoju, ali i decu majki koje su ubijene", izjavila je za Peščanik Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra.

Srodnici, međutim, najčešće ostaju bez bilo kakve psihološke i materijalne podrške države. Oni podležu istim kriterijumima kao sve ostale porodice koje apliciraju za dečiji dodatak.

"Samo oni srodnici koji su ekstremno siromašni će ostvariti pravo na dečiji dodatak, a naš predlog je bio da ovo pravo ostvaruju svi srodnici koji preuzimaju brigu o deci, bez odzira na to kolika su im primanja", rekla je Macanović.

Materijalni razlozi su često presudni, jer prihvatanjem brige o maloletnoj deci, srodnici često svoju decu dovode na rub egzistencije.

"Srodnici koji su dodatno preuzeli brigu ne rade to zbog novca, ali nemaju baš nikakvu sistemsku podršku da mogu da plate, na primer, dečijeg psihologa. Ili da se omoguće neke druge stvari toj deci da ne bi živela u siromaštvu", navodi Macanović.

Po sadašnjem zakonu, rođaci nemaju status srodničkih hranitelja na osnovu koga bi mogli da dobiju veću finansijsku podršku države.

Time su deca ubijenih žena koja žive kod najbližih rođaka diskriminisana kao korisnici prava na dečiji dodatak i druga davanja u odnosu na decu koja su smeštena kod nepoznatih ljudi i u nepoznatom okruženju - u hraniteljskim porodicama.

"Mnogo su veća novčana davanja države kada je dete u hraniteljstvu nego što država daje primarnoj porodici ili, u ovom slučaju, srodnicima koji brinu o detetu", kaže Macanović.

Kada utvrde da rođaci nemaju materijalnih uslova, centri za socijalni rad smeštaju mlađu decu u hraniteljske porodice, a stariju maloletnu decu u domove.

"I to je ono što je poražavajuće i strašno", ukazuje Macanović.

Ne postoji zvanična državna statistika koliko ima dece koja su izgubila majku na ovaj način, niti ko i kako dalje brine o njima.

Kako je objasnila Macanović, "centar za socijalni rad će uraditi svoj deo posla, ali posle toga ne postoji nikakva sistemska briga o tome da li osobe koje brinu o deci imaju bilo kakvu podršku da bi znali kako da pristupe deci koja su ovo doživela, koja imaju noćne more, koja su agresivna".

Prema njenim rečima, "nema nikoga da ih uputi iole stručnoj pomoći, nekome ko razume šta znači i kako pomoći detetu sa tako ozbiljnom traumom".

Macanović napominje i da se pomoć države svim porodicama svodi na prve dve godine od rođenja deteta.

"Nakon toga deca, bez obzira da li se radi o ovoj ili drugoj siromašnoj deci, deci sa raznim problemima, sa određenim retkim bolestima - oni državu ne zanimaju".

Poslednjom odlukom, država je odbila i minimum koji bi deci ubijenih žena omogućio da žive sa bliskim ljudima koji, makar delimično, mogu da im nadomeste gubitak majke. (kraj) def