Agencijski servisi
U svetu gde je sve obmana - pričati istinu je revolucionarni čin.
Džordž Orvel
KONTAKTIRAJTE NAS
Fonet - 2004 - 2026 - All rights reserved
Stigma
Heroin kao posledica
12:59 17. 11. 2026. FoNet | Bojana Milovanović
BEOGRAD - "Ne mora svako da prođe kroz pakao koji sam ja prošao, postoje drugi načini kako da se bol u životu anestezira“, poručuje Lazar Strugar, glumac koji je obećavajuću karijeru zamenio sa 12 godina heroinske zavisnosti iz koje se iščupao pre 10 godina, danas je suprug i otac troje dece.
On je, u FoNetovom serijalu „Stigma“, objasnio da je njegov put ka zavisnosti počeo mnogo pre nego što je heroin postao deo njegovog života – kroz nepoznavanje sebe i loše mišljenje o sebi.
"Znao sam da sam jedno, a izdavao sam se za drugo. Bio sam u permanentnoj borbi sa samim sobom, sa onim što društvo misli o meni, sa onim što ja mislim o samome sebi i sa onim što ja suštinski jesam. I to me odvelo u eksperimente sa narkoticima, koji su se na kraju, posle dosta godina, završili na heroinu, u čijoj sam vlasti bio duže od 12 godina“, ispričao je Strugar.
Iako više od deset godina živi bez droge i dalje se suočava sa stigmom bivšeg zavisnika. Razume, međutim, da su ljudi tokom njegovog perioda zavisnosti imali razloga da ga se klone, imajući u vidu njegovo tadašnje ponašanje.
„Ja sam bio tip koji je sposoban da vam ukrade novac iz džepa, da vas prevari za novac, da pozajmi novac pa da posle toga promeni broj telefona i ode na drugi stan da živi, tako da vašeg novca više nema“, rekao je.
Zbog toga, priznaje, može da razume da su ljudi pokušavali da se zaštite tako što su ga izbegavali i upozoravali druge da se drže podalje od njega.
„Ljudi su se time što su me obeležili pokušali da sačuvaju sebe. Kaže: 'Nemoj, pusti njega'. To negde mogu da razumem, ali onog momenta kada sam poželeo i kada sam sve snage usmerio da budem drugačiji, onda ta stigma počinje mnogo da smeta“, objasnio je Strugar.
Istakao je da se sa etiketom bivšeg zavisnika suočava i danas, iako više od decenije živi bez droge.
Posebno ga pogađaju primeri ljudi koji su završili lečenje, godinama ne koriste drogu, ali im porodica i dalje ne pruža priliku da se vrate.
„Nakon što je dve godine bio dobro, nakon što dve godine, recimo, cigaretu nije zapalio. Neće da ga prime nazad", ispričao je.
Upozorio je da takvo obeležavanje ne pomaže osobi koja pokušava da promeni život, već može dodatno da je gurne u problem iz kojeg se izvlači.
„Kada ti proklamuješ da je on nešto loše, on će vrlo verovatno postati to loše. Definitivno mu ne pomažeš“, rekao je.
Dodao je da poznaje ljude koji su, pokušavajući da lakše podnesu stigmu zbog nekog drugog problema, ušli u zavisnost, a zatim dobili još jednu etiketu.
„I tako ti ljudi žive od stigme do stigme“, naveo je.
Smatra da pogrešnu sliku o sebi možemo da dobijemo koristeći alkohol, marihuanu, u tome učestvuju i svi naši uspesi i neuspesi. Ipak, ništa poput heroina ne daje toliko pogrešnu i lošu sliku o samom sebi.
"Počinješ da budeš sve ono čega si se gnušao“, rekao je Strugar.
Govoreći o tome kako se izvukao iz zavisnosti, Strugar je rekao da je odluku o konačnom lečenju doneo kada je situacija postala fizički opasna, a dugovi i prekid kontakata sa ljudima koji su živeli uobičajenim životom dodatno su ga udaljili od mogućnosti da sam izađe iz tog stanja.
„Ja sam previše novca već dugovao i fizički sam bio ugrožen gde god se pojavim. Dve godine pre lečenja mi je. izmakla svaka veza sa bilo čim što je normalno. Više apsolutno nisam imao dodira sa normalnim ljudima“, priznao je Strugar.
Poslednje dve godine korišćenja heroina pokušavao je da se leči buprenorfinom, lekom koji se koristi kao supstituciona terapija. Na konačno lečenje, kako je objasnio, krenuo je upravo sa buprenorfina, a ne sa heroina.
Govoreći o svom iskustvu, naveo je da je prestanak uzimanja tog leka za njega bio izuzetno težak i da su tegobe trajale duže od mesec dana.
„Kriza od heroina traje sedam dana ako si jako loše i ako nemaš veliku motivaciju. Ako si dobro i imaš motivaciju, traje tri-četiri. Kriza od buprenorfina, konkretno meni, je trajala preko mesec dana. Mesec i pet dana nisam mogao da zaspim. Nisam spavao uopšte“, ispričao je.
Dodao je da je imao deluzije, odnosno da je verovao da su se dogodili događaji kojih zapravo nije bilo, a deset dana nakon prestanka uzimanja leka doživeo je epileptični napad.
„Na svu sreću, bio sam u rehabilitacionom centru i ljudi su mogli da reaguju. Da nisam bio tamo gde sam bio, postoji mogućnost da ne bih pretekao“, rekao je.
Strugar je naglasio da ne želi da ospori značaj programa "smanjenja štete" , u okviru kojeg je koristio buprenorfin. Ocenio je da je njegova svrha ostvarena jer zavisnici ne moraju da nabavljaju heroin na ulici, dolaze u kontakt sa dilerima i kradu novac kako bi došli do narkotika.
Ipak, smatra da se time suštinski ne rešava problem pojedinca koji želi da se oslobodi zavisnosti, već se prvenstveno smanjuju posledice po društvo.
Konačno lečenje započeo je u rehabilitacionom centru „Duga“ u Novom Sadu, gde je prošao program koji je u njegovom slučaju trajao 15 mesec.
„Kada je već postalo fizički opasno po mene, kada više nisam mogao da se prošetam ulicom, da bih nabavio bilo šta, ja sam otišao u rehabilitacioni centar Duga u Novom Sadu, gde sam prošao kroz program koji je trajao, u mom slučaju, 15 meseci, i posle toga ja se više nikada na drogu nisam vraćao“, rekao je.
Danas, kako kaže, njegov život nije lak, ali je prvi put posle mnogo godina ispunjen smislom.
„Danas mi je život prilično težak, ali nikada smisleniji. Ja se nikada nisam ni ložio na to da život treba da mi bude lak, da sve treba da bude letenje i da je sve vatromet", rekao je.
Nakon prestanka uzimanja droge morao je da pronađe zadovoljstvo u svakodnevnim životnim stvarima, u kojima ranije nije mogao da zamisli sebe kao zadovoljnog čoveka.
Govoreći o tome šta bi država i institucije trebalo da promene, Strugar je ocenio da postojeći sistem više vodi računa o zaštiti društva od posledica zavisnosti nego o individualnom oporavku osobe koja traži pomoć.
„Oni moraju da razgrade sadašnji sistem, pošto je jako loš i ne čini dobro individualno onima koji su došli po pomoć. Ja dođem, kažem: 'Ja sam narkoman', oni mi daju nešto samo da ja ne smetam, da ne štetim društvu“, rekao je.
Istakao je da osoba koja se obrati lekaru ne mora nužno da želi samo terapiju koja će sprečiti krizu, već i mogućnost da se potpuno oslobodi zavisnosti.
„Ja nisam došao u socijalnu ustanovu, ja nisam došao u policiu, nego sam došao kod lekara da se izlečim. Ne želim da imam supstituciju ili metadonsko-buprenorfensko održavanje. Ne želim da me apoteka održava u životu. Ja želim da živim. To je nešto drugo“, poručio je.
Kao jedan od problema naveo je i to što ne postoji institucija koja utvrđuje kada se neko može smatrati izlečenim od zavisnosti, uz svest da je to teško dokazati.
„Ne postoji institucija izlečenog zavisnika. Ja to razumem, zato što je jako teško empirijski ili naučno dokazati da je čovek izlečen. Ipak, smatram da moramo time temeljno da se bavimo.“, rekao je.
On je istakao i da je heroin posledica, dok je njen uzrok jako duboko.
„Od hiljadu njih koji uđe u heroin, jedan se izvuče. A od troje koji svakodnevno konzumiraju marihuanu, jedan pređe na heroin. Što će reći: vidiš pet klinaca koji duvaju svaki dan u kvartu, jednog obriši. Nema ga“, upozorio je. (kraj) djv/bom/dj
Tagovi: